Škola primijenjene umjetnosti i dizajna

Krajem 19. st. u skladu sa onovremenim najsuvremenijim shvaćanjima potrebe obrazovanja vlastitog stanovništva u cilju podizanja ukupnog napretka i blagostanja, osnovana je 1882. Obrtna škola. U onom vremenu je to poslije Glasgowske Državne škole za dizajn (Government School of Design Glasgow) osnovane 1845. bila prava moda među bogatijim i prosvjećenijim europskim državama. Zagrebačka škola je bila i nasušnja potreba zbog obnove ( odnosno potpuno nove izgradnje) Zagrebačke katedrale koja se bila urušila u potresu 1880. U čitavoj Hrvatskoj tada nije bilo potrebnih kvalificiranih majstora koji bi se mogli prihvatiti tog zadatka. Tako da je osnutak škole bio logičan potez Hermanna Bolléa, graditelja i voditelja obnove zagrebačke katedrale. Katedralu koja se gradila od 1880. - 1906., su u dobroj mjeri i radili prvi polaznici škole.

 Značajni datumi u povijesti škole

1882. Kraljevska i zemaljska vlada Hrvatske, SIavonije i Dalmacije na svojoj sjednici od 9.10. izdaje Naredbu o ustrojstvu obrtne škole i potvrđuje predloženi direktorij: Izidor Kršnjavi (direktor Strossmayerove galerije), Hermann Bollé (graditelj i voditelj obnove zagrebačke katedrale) i Eduard Suhin (prebendar crkve sv. Marka). Škola sklapa 30. listopada ugovor o najmu prostora u danas nepostojećoj kući na Dolcu br 2. Nastava počinje 17. studenog. Prvih dvadeset dana uređivao se i opremao prostor za "Svečano otvorenje škole 10. prosinca". Otvorenju su uz onovremene uglednike i nastavnike prisustvovali i učenici (njih dvadeset) iz raznih dijelova Hrvatske, koji su nakon 4 godina školovanja maturirali kao bravari, klesari ili stolari.

1883. Škola iznajmljuje nove prostorije u llici 45.

1885. radovi učenika na Industrijskoj i gospodarskoj izložbi u Budimpešti.

1886. počinje gradnja današje zgrade. Projektant je direktor H. Bolle.

1888. Izidor Kršnjavi istupa iz direktorija, Suhin ostaje još dvije godine, a Hermann Bollé će biti ravnateljem sve do 1914. - ukupno 32 godine, i za to vrijeme dat će bitno obilježje školi.

1889. Škola je 10. prosinca imenovana kraljevskom i zemaljskom, ukazom Cara: Mi, Franjo Josip I., po milosti Božjoj cesar Austrijski, kralj Češki kralj apostolski kraljevina Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, potvrđujemo predloženi nam u osnovi Zakon o ustrojstvu Kraljevske i zemaljske obrtne škole...(slijede potpisi Franje Josipa I., Khuen Hedervaryja i Imbre Josipovicha).

1891. svečano otvorenje nove, sadašnje, zgrade na Trgu Maršala Tita i preseljenje u novu zgradu.

1896. učenički radovi na Milenijskoj izložbi u Budimpešti.

1900. učenički radovi na Svjetskoj izložbi u Rimu.

1904. osniva se ženski odjel Obrtne škole (djeluje do 1908. god].

1914. prema naredbi vlade škola ustupa prostor bolnici Crvenog križa i ne radi jednu školsku godinu.

1916. nastava se ponovo održava u sada opustošenom prostoru (školski internat će se otvoriti tek 1918. god.)

1919. od škole se odvaja Muzej za umjetnost i obrt, koji je od osnutka bio dijelom škole.

1925. otvaraju se novi Odjeli - za mramor, mozaik i autogeno zavarivanje.

1932. za ravnatelja škole dolazi kipar Vojta Braniš: (Bzenec, Slovačka, 1893. -Zagreb, 1983.), koji će u dva navrata oživljavati i reformirati školske programe. Strogom disciplinom i stručnim vodstvom, Internatom koji pomno prati sve aktivnostl učenika, Braniš će svojim autoritetom i odličnim učenicima podići ugled škole.

1937. Škola uređuje jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Parizu, radove koje je sam Le Corbusier ocijenio kao najuspjelijim na cjeloj izložbi.

1939. učenici izvode dijelove jugoslavenskog paviljona i izlažu svoje radove na Svjetskoj izložbi u New Yorku. U jesen iste godine vlasti iz političkih razloga smjenjuju i nekolicinu profesora; uslijedio je skoro tromjesečni štrajk učenika koji su tražili povratak direktora i inauguriranje škole u višu školu.

1945. nova vlast, neznatno mijenja program škole i daje joj novi naziv - I. i II. industrijska škola.

1947. obrtni odjeli se odvajaju i sele i postaju I. industrijska škola, umjetnički programi ostaju u zgradi na Trgu maršala Tita i djeluju pod nazivom II. industrijska škola.

1948. nakon što je u Beogradu osnovao Akademiju za primjenjenu umetnost, Vojta Braniš vraća se za ravnatelja i školu refarmira u duhu Bauhausa. Školovanje traje 5 godina, učeničke izložbe su gotovo redovite, internat je ukinut, ugled škole ponovo raste. Jedino što Vojta Braniš nije uspio je provesti ideju da je dizajn važno uskladiti s privredom.

1977. opća reforma školstva Stipe Šuvara zahvaća i školu, koja postaje jedna tek jedna od dvanaest škola obrazovnog centa za kulturu i umjetnost (Radna jedinica).

1979. škola postaje OOUR unutar Centra šta joj omogućava djelomičnu samostalnost (vođenje financija, i malu slobodu kreranja programa tako je uvedeno nekoliko sati crtanja više).

1985. od 4. svibja bivša ŠPU i Obrtna škola napokon je zasebna umjetnička škola s punim nazivom Škola primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb.