preskoči na sadržaj

Škola primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb

Login
Tražilica
Kalendar
« Kolovoz 2022 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

ŠTO JE KUTAK ZA PERSPEKTIVU?

U ovom kutku moći ćete pratiti tekstove naših profesora i učenika iz života ŠPUD-a, a potaknute nekim osobnim doživljajem. Kutak za perspektivu donosi kronike našeg ŠPUD-a koje će vas uvesti u specifičnosti života, odgoja, obrazovanja i uopće protoka vremena s ovog jedinstvenog mjesta. Pratite nas i podržite! 

Čemu služe praznici?
Piše: Iva Sieber, profesorica Hrvatskog jezika
 

Čemu služe praznici?

Praznici su vrijeme, mjesto i prostor u kojemu se i učenici i učitelji (i njihove obitelji) odmaraju.

Aktivni pojedinci vrlo često koriste vrijeme praznika da se dodatno obrazuju ili posjete mjesta koja ne mogu vidjeti zbog obveza svakodnevnog života. Zanimljivo je da takvi aktivni članovi i njihove obitelji ili prijatelji sve dane praznika imaju isplanirane, putuju s točke a do točke b, na unaprijed određenim destinacijama razgledavaju različite znamenitosti, hodaju i istražuju, pokušavaju upiti svaki komadić nove kulture i na taj način proširiti osobna znanja i iskustvom doći do svojih spoznaja. Takav aktivan odmor je nešto što se svakako preporuča jer na taj način svatko najbolje i najosobnije usvaja nove običaje, kulturu, uči se prihvaćanju različitosti, a upravo je to ono što obrazovni sustav ima zadatak poučiti.

S druge strane postoje pasivniji pojedinci koji se prepuštaju odmoru kao vremenu u kojem će se u potpunosti opustiti i odmoriti od svakodnevnih obveza i žele svojom pasivnošću povratiti snagu te prikupiti novu za vrijeme koje ih čeka. Odmor u takvim pasivnijim obiteljima podrazumijeva ležanje u krevetu, gledanje televizije – filmova, serija, čitanje knjiga, bavljenje hobijima, povremeni odlazak na neko druženje ili neopterećene šetnje gradom.

Ovo su dva ekstremna primjera kako možemo provesti praznike, ali svakako svatko od nas tijekom praznika prakticira život i u aktivnom i u pasivnom obliku.

Što je s učenicima koji su odlučili tijekom praznika raditi i zaraditi neki dodatni džeparac, ima li ih? Na pitanje o radu tijekom praznika tek se četvoro od 28 učenika jednog drugog razreda izjasnilo da će raditi tijekom praznika. Ostali su se odlučili odmoriti i ne žele se opterećivati poslovima dok god ih život na to ne prisili. I jedni i drugi imaju pravo na svoj odabir jer prvi će još prije svoje punoljetnosti početi stjecati odgovornost u novim okolnostima, financijski će se osamostaljivati te graditi svojevrstan odnos prema materijalnom. Oni koji se nisu odlučili za materijalnu neovisnost (naravno, samo kad su praznici) svoje će vrijeme posvetiti neobveznom trošenju slobodnog vremena pa će istražiti neka područja života koja nemaju vremena dok traje nastava.

Jednom prilikom u nekom društvu, kad smo razgovarali o kvalitetnom provođenju školskih praznika, jedna sugovornica je izgovorila rečenicu koja me je pomalo zbunila. Naime, ona je rekla da pravi odmor ne može biti ako se ne dosađuješ.

„Molim, odmor je vrijeme za dosađivanje“, upitala sam.

Kratko je objasnila da pravi odmor mora svakako završiti dosadom jer je to dokaz da se pojedinac zaista odmorio od svega i više ne zna što bi od sebe.

Stoga, u duhu tog našeg razgovora, želim svima da se tijekom praznika ispune svime što tijekom godine ne stignu, ali na koncu dostignite taj čarobni trenutak dosade kako bismo bili sigurni da smo spremni za nove spoznaje, zadatkei izazove.

Sretno nam svima u novoj školskoj godini!

foto: Srđan Jelisić

 

Slučajan susret ili zašto volim Mirka Ilića
Piše: Iva Sieber, profesorica Hrvatskog jezika

 

Slučajan susret ili zašto volim Mirka Ilića

I stvaran život i literatura bilježe trenutke u kojima jedan poziv ili slučajan događaj promijene tijekove nečijeg života. Ti trenuci mogu biti sudbonosni za pojedinca i njihov se dotadašnji svijet može preobratiti u idilične priče nakon kojih konzumenti u filmskim dvoranama brišu suze radosnice u nekoj romantičnoj komediji ili pak u drugim scenarijima svjedoče pogurnutim kolima nizbrdo pa i akteri i voajeri gledaju strmoglavu jurnjavu četiri kotača koja pod sobom melju sve što im se nađe na putu baš poput baruničine kočije koja je usmrtila nedužnu staricu.

Ovaj je susret bio sasvim slučajan, ili možda nije, u jednoj staroj školi koju je pogodio potres pa su zidovi ostrugani do cigle - samog začetka, sve izgleda i sablasno i uzbudljivo jer su razotkrivene sve temeljne ideje austrougarske arhitekture, ne postoje više nikakve tajne  izrade jedne fantastične ideje, svaki komadić prostora je razotkriven ne da se prostituira, već da svojim postojanjem tumači jedan svijet i dokazuje da upravo u središtu metropole niz godina iz ovog čarobnoj sjemena nanovo niče biljka koja svojim raznolikim cvjetovima umjetnosti iznova oplemenjuje svijet kojem svjedoči. Da, krenulo je sve od jednog prekrasnog buketa koji sam dobila na kraju školske godine od učenice u razredu kojem sam razrednica, bio je to pretopao ljetni dan na kraju lipnja, stajali smo nekolicina mojih učenika i ja ispred priručne referade kao akteri Axelrodeova špitala i odjednom se stvorila gužvica ispred vrata kao kad se nervozni putnici guraju do aparata za potvrđivanje vozne karte u tramvaju. Gužvu je stvorio čovjek kojeg sam odmah prepoznala, iako nemam baš neki poseban afinitet da uočavam ljude oko sebe i to mi mnogi koji me ne poznaju uzimaju za zlo. Nisam dosad uspjela shvatiti zašto, ovako neuka za prepoznavanje, ipak kroz život uočim oko sebe ono što mi je zaista bitno. Znam da sam Mirka Ilića kao posjetitelj upoznala gledajući njegove plakate na izložbi u salonu Izidor Kršnjavi na ondašnjem Trgu maršala Tita, bila sam oduševljena i nekim svojim kolegama koji su dio umjetničkih voda neobzirno sam i ushićeno došla, unijela se u lice i bez ikakvoga promišljanja da ću ih uvrijediti izjavila: "Otkad odlazim u naš salon, nikad me se ništa nije tako dojmilo kao ovi Ilićevi plakati. Dakle, čovjek je zaista genijalac." Tek sam usputno dometnula kako znam da nisam ja čovjek od struke i možda ne mogu argumentima dokazati svoj stav, ali ono moje unutarnje biće kojem neprikosnoveno vjerujem tvrdi - da, to je to!

Kolege iz struke su me malo podučili i rekli kako je on bivši đak naše škole, kako je talentiran, ali je i imao sreće probiti se tamo preko bare. Znate, ne bih opet htjela biti neumjesna, ali moj boravak u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna je popriličnom razotkrio idealizirane slike koje mi obični smrtnici imamo o tim toplim, često nesretnim dušama koje patnju ovozemaljskoga pokušavaju medijem umjetnosti preraditi vizijama svog svijeta. Njihov jak ego često ne dozvoljava da pohvale konkurenciju i odaju im počast, uvijek se krije neka potajna žudnja da je u biti njima mjesto tamo gdje ih je pomeo bolji i uspješniji kolega. Kada struci spomenete Mirka Ilića, rijetko tko će osporiti njegovo mjesto u svijetu dizajna arta, a ja sam se, otkrivajući njegov lik i djelo, odmah samoanalizirala kako bih doznala što me to oduševljava. Ostavlja me bez daha, uvijek i bez greške, kada iz nečijeg rada vidim precizno baratanje mnogobrojnim slojevima života koji i jesu temeljni smisao zašto ovaj planet tako dugo nastanjujemo. Prvi sloj je uvijek provokacija,  iritacija rigidnog gledišta, nakon toga je poigravanje estetskim,  nakon toga političkim, sociološkim, humanoidnim. Preplitanje tih slojeva istančano je povezano u cjelinu, intermedijalnost ne docira,  poigrava se međukulturnim i drugim dodirima, spaja u Baudelaireovoj maniri nespojivo i tumači realnost modernim očima suvremenog znatiželjnika koji je unutar svijeta svjestan onih paralelnih. Njegov eksperiment ima prepoznatljivu pronicljivost, svjedoči o cjelovitost svih vremena i prostora, oživljava ih i reinterpretira u proustovskoj gesti te dokazuje kako je vrijeme-prostor relativno, jedino materijalno opipljivo su papiri na kojima se nalaze umjetnikova tumačenja događanja odigrana u nekom malenom odsjeku vrijeme-prostora.

I opet se vraćam na buket koji sam držala u ruci i koji sam izazvana provokacijom dala umjetniku kojem se divim, željela sam mu pokloniti darak kao zahvalnost svemu onome što je on svojim stvaralaštvom bezrezervno dao, a da toga nije bio ni svjestan. Skromno mi se zahvalio što sam se bila spremna odreći onoga što mi temeljno pripada, čak nije bio ni svjestan koliko ja o njemu znam, ali je potvrdio, poneznamkojiput, da su veliki najčešće u srži maleni, a Šimić je to i zapisao kao uputu svima nama da idemo upravo takvi ispod zvijezda. Eto, taj slučajan susret pokazuje i dokazuje da metafizički sraz dvoje nije slučajan, potvrda tih nezaboravnih trenutaka u kojima razotkriješ svijet jednog umjetnika materijalno se ostvaruje u obliku komunikacije, fotografije i svjedoka koji će potvrditi kako se jedan obični konzument umjetnosti nakon užitka u djelu može osladiti i užitkom u stvarno opipljivom,kratkom i nepredvidivom trenutku s umjetnikom.

foto: Roman Horvat / Eventers

preskoči na navigaciju