preskoči na sadržaj

Škola primijenjene umjetnosti i dizajna

Login
Tražilica
Kalendar
« Kolovoz 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31 1
2 3 4 5 6 7 8
Prikazani događaji

ŠTO JE KUTAK ZA PERSPEKTIVU?

U ovom kutku moći ćete pratiti tekstove naših profesora i učenika iz života ŠPUD-a, a potaknute nekim osobnim doživljajem. Kutak za perspektivu donosi kronike našeg ŠPUD-a koje će vas uvesti u specifičnosti života, odgoja, obrazovanja i uopće protoka vremena s ovog jedinstvenog mjesta. Pratite nas i podržite! 

Profesorske krhotinice
Piše: Iva Sieber, profesorica Hrvatskog jezika

Profesorske krhotinice

Kraj ljetnih praznika je za svakog, tko radi u obrazovnom sustavu, trenutak kada rekapitulira iskustva prikupljena prethodne godine i tada poučen pogreškama koje je uočio tijekom svog rada pokušava uvidjeti i daje si „tajni zadatak“ da popravi ono što mu se nije svidjelo te još bolje i šire otvori sva svoja osjetila te utvrdi u potencijalnim izazovima nove mogućnosti za poboljšanje. Ne shvaćam novi početak kao muku, nego kao priliku da postanem još malkice bolja i preciznija. 

U tom duhu razmišljam o napisima koje su me nakon provedenih matura negdje usput pronašli i u tim tekstovima-izvješćima čitala sam o najboljim maturantima, o najuspješnijim mladim glavicama koje nastavljaju svoj daljnji obrazovni tijek. Ne mislim ništa loše o iznimno talentiranim i uspješnim ljudima, dobili su taj dar brzog i jednostavnog usvajanja materije  i neka ga slobodno koriste kako bi napredovali, ali primjećujem da se rijetko u medijima piše o onima koji imaju poteškoću, o onima koji ne vole učiti, raditi i pokazuju izniman otpor prema sustavu koji ih pokušava na neki način oblikovati i uklopiti u svoj raster. S obzirom da sam u obrazovnom sustavu više od dvadeset godina, iskustvo mi nije nemalo i uvijek ću se rado sjetiti svih onih „loših“ đaka kojima se nije dalo, koji nisu htjeli ili nisu imali sposobnosti. Mislim da je zadatak svakoga tko radi u obrazovanju upravo svoje sposobnosti usmjeravati da sustavno potiče baš takve „crne ovce“. Svijet u kojem živimo poprilično je dehumaniziran pa je uspjeh isključivo definiran materijalnim dobicima – koji dobro zarađuju, koji su se dobro snašli i ne oskudijevaju u materijalnom izobilju, jedini su ispravan obrazac za mjerilo uspješnosti. Pritom se zaboravlja da su talentirani i marljivi učenici vrlo često u svom kodu baš takvi i oni koji ih obrazuju često imaju sreću s vrlo malo truda potaknuti njihov samorazvoj. Dokaz za to je da takvi pojedinci, koji brzo usvajaju većinu materije, nerijetko odlaze na natjecanja iz različitih znanstvenih disciplina – matematike, biologije, fizike i kemije ili hrvatskog jezika. Često takve mlade mudre glavice pokušavaju pokazati i dokazati svoje sposobnosti i iza uspjeha se krije potreba samodokazivanja i punjenja emocionalnih rupa kako bi utvrdili da zaista vrijede. 

Vrijednost svakoga od nas je da smo prije svega ljudi kojima je potrebna nježnost, razumijevanje i podrška, a ovi vrlo talentirani koji grizu tvrdu koru uspjeha u svakom svom konkurentu vide potencijalnog neprijatelja kojeg treba nadigrati.  Zaista ne mislim da su svi natprosječno uspješni učenici ratnici željni isključivo pobjede pod cijenu da zauvijek unište svoju konkurenciju, ali često su motivi poprilično utemeljeni na nedostatku socijalnih vještina i emocionalnih praznina. S druge strane obična djeca – nevidljivi pojedinci, prosječno nezainteresirana za usvajanje gradiva, temelj su preokupacije svakog učitelja. Baš takvi, nemotivirani i bezvoljni, pobuđuju u svakog profesora-profesionalca da pronađe način kako probuditi neprobuđeno. Nije smisao utrpati činjenice u nečiju glavu, smisao je osvijestiti nevidljive da pronađu svoj puteljak kojim će koračati i biti relativno zadovoljni, ali prvenstveno sigurni i zaštićeni od sebe i drugih. 

Postavlja se pitanje kako otvoriti umove koji sjede u tim klupama da se opuste i dozvole bez grča shvatiti svoju bit, da se vrlo rano odrede i krenu na putovanje života slaveći život upravo onako kako on to zaslužuje. Iskustvo me naučilo da ne moraju svi biti turbo uspješni i materijalno bogati da bi bili sretni. Upravo suprotno, sretni su oni koji spoznaju da mogu ostvariti svoju puninu i u malim naizgled beznačajnim stvarima. Primjer je situacija dok usputno prolaziš hodnikom pa se jedni drugima obraduju kad se ugledaju, a nakon toga slijedi onaj nepatvoreni prijateljski zagrljaj ili kad zvoni za odmor te netko otvara kutijicu s keksima i hodočasti po razredu pa se oko te plastike okupe kao vrapci oko netom namrvljena suha kruha. Odlično mi je i kad prije testa ispituju jedni druge, kad pojedinci, koji su nešto naučili, pokušavaju nabrzaka omogućiti prijatelju da ipak izvuče neku dvojku. Eto, o takvim bih učenicima zaista voljela čitati napise. O običnim malim nevidljivim umovima koji imaju empatiju, koji se pokušavaju snaći u vremenu vlastitog razvitka i još uvijek ne znaju što žele u životu. Isto tako htjela bih da se govori i profesorima čiji učenici ne osvajaju prve nagrade na državnim natjecanjima, nego njihovi učenici izrađuju prekrasne keramičke predmete ili izrađuju plakate kojima potiču ljude na toleranciju. Nije samo umjetnost medij koji je zapostavljen u našem obrazovnom sustavu, nego i budući policajci koji će vam i naplatiti kaznu i pomoći da pronađete potencijalnog kradljivca, medicinska sestra koja će vam brisati guzicu nakon obavljene operacije i parketar koji će vam izbrusiti pod i učiniti ga pogodnim da po njemu hodate bosi bez mogućnosti da se ozlijedite. Ne smijem zanemariti i potencijalnog pojedinca koji će me oblačiti kad odem s ovog svijeta ili onoga koji će me ugurati u drveni sanduk ili peć, već kako odlučim, kad se tomu približi vrijeme.

Imperativ uspjeha isključivo kroz prizmu materijalnog imanja vidim kao najveći problem svijeta u kojem živimo, a on se ogleda u trci da snimim najbolju fotografiju, da pokažem svoj lijepo i skupocjeno uređen stan ili pak idealizirane fotografije ekskluzivnih destinacija na kojima je pojedinac lijepo uređen i uklopljen u sliku nekog eksterijera. Iza svih tih fotošopiranih slika često se kriju vlastite nesigurnosti i emocionalni bezdani. Nadam se da većina poučavatelja-profesionalaca ipak shvaća koji je naš najvažniji zadatak u obrazovanju. Prije svega trebamo raditi na osvještavanju da je unutarnji mir, prihvaćanje sebe sa svim svojim manama i vrlinama, međusobno poštivanje i uvažavanje temelj za sretan i uspješan život. Svima želim u novoj školskoj godini osvještavanje sebe samih, a na tom temelju gradi se i materijalni uspjeh koji isključivo ima smisla kad smo sami sa sobom zadovoljni.

Čemu služe praznici?
Piše: Iva Sieber, profesorica Hrvatskog jezika
 

Čemu služe praznici?

Praznici su vrijeme, mjesto i prostor u kojemu se i učenici i učitelji (i njihove obitelji) odmaraju.

Aktivni pojedinci vrlo često koriste vrijeme praznika da se dodatno obrazuju ili posjete mjesta koja ne mogu vidjeti zbog obveza svakodnevnog života. Zanimljivo je da takvi aktivni članovi i njihove obitelji ili prijatelji sve dane praznika imaju isplanirane, putuju s točke a do točke b, na unaprijed određenim destinacijama razgledavaju različite znamenitosti, hodaju i istražuju, pokušavaju upiti svaki komadić nove kulture i na taj način proširiti osobna znanja i iskustvom doći do svojih spoznaja. Takav aktivan odmor je nešto što se svakako preporuča jer na taj način svatko najbolje i najosobnije usvaja nove običaje, kulturu, uči se prihvaćanju različitosti, a upravo je to ono što obrazovni sustav ima zadatak poučiti.

S druge strane postoje pasivniji pojedinci koji se prepuštaju odmoru kao vremenu u kojem će se u potpunosti opustiti i odmoriti od svakodnevnih obveza i žele svojom pasivnošću povratiti snagu te prikupiti novu za vrijeme koje ih čeka. Odmor u takvim pasivnijim obiteljima podrazumijeva ležanje u krevetu, gledanje televizije – filmova, serija, čitanje knjiga, bavljenje hobijima, povremeni odlazak na neko druženje ili neopterećene šetnje gradom.

Ovo su dva ekstremna primjera kako možemo provesti praznike, ali svakako svatko od nas tijekom praznika prakticira život i u aktivnom i u pasivnom obliku.

Što je s učenicima koji su odlučili tijekom praznika raditi i zaraditi neki dodatni džeparac, ima li ih? Na pitanje o radu tijekom praznika tek se četvoro od 28 učenika jednog drugog razreda izjasnilo da će raditi tijekom praznika. Ostali su se odlučili odmoriti i ne žele se opterećivati poslovima dok god ih život na to ne prisili. I jedni i drugi imaju pravo na svoj odabir jer prvi će još prije svoje punoljetnosti početi stjecati odgovornost u novim okolnostima, financijski će se osamostaljivati te graditi svojevrstan odnos prema materijalnom. Oni koji se nisu odlučili za materijalnu neovisnost (naravno, samo kad su praznici) svoje će vrijeme posvetiti neobveznom trošenju slobodnog vremena pa će istražiti neka područja života koja nemaju vremena dok traje nastava.

Jednom prilikom u nekom društvu, kad smo razgovarali o kvalitetnom provođenju školskih praznika, jedna sugovornica je izgovorila rečenicu koja me je pomalo zbunila. Naime, ona je rekla da pravi odmor ne može biti ako se ne dosađuješ.

„Molim, odmor je vrijeme za dosađivanje“, upitala sam.

Kratko je objasnila da pravi odmor mora svakako završiti dosadom jer je to dokaz da se pojedinac zaista odmorio od svega i više ne zna što bi od sebe.

Stoga, u duhu tog našeg razgovora, želim svima da se tijekom praznika ispune svime što tijekom godine ne stignu, ali na koncu dostignite taj čarobni trenutak dosade kako bismo bili sigurni da smo spremni za nove spoznaje, zadatkei izazove.

Sretno nam svima u novoj školskoj godini!

foto: Srđan Jelisić

 

Slučajan susret ili zašto volim Mirka Ilića
Piše: Iva Sieber, profesorica Hrvatskog jezika

 

Slučajan susret ili zašto volim Mirka Ilića

I stvaran život i literatura bilježe trenutke u kojima jedan poziv ili slučajan događaj promijene tijekove nečijeg života. Ti trenuci mogu biti sudbonosni za pojedinca i njihov se dotadašnji svijet može preobratiti u idilične priče nakon kojih konzumenti u filmskim dvoranama brišu suze radosnice u nekoj romantičnoj komediji ili pak u drugim scenarijima svjedoče pogurnutim kolima nizbrdo pa i akteri i voajeri gledaju strmoglavu jurnjavu četiri kotača koja pod sobom melju sve što im se nađe na putu baš poput baruničine kočije koja je usmrtila nedužnu staricu.

Ovaj je susret bio sasvim slučajan, ili možda nije, u jednoj staroj školi koju je pogodio potres pa su zidovi ostrugani do cigle - samog začetka, sve izgleda i sablasno i uzbudljivo jer su razotkrivene sve temeljne ideje austrougarske arhitekture, ne postoje više nikakve tajne  izrade jedne fantastične ideje, svaki komadić prostora je razotkriven ne da se prostituira, već da svojim postojanjem tumači jedan svijet i dokazuje da upravo u središtu metropole niz godina iz ovog čarobnoj sjemena nanovo niče biljka koja svojim raznolikim cvjetovima umjetnosti iznova oplemenjuje svijet kojem svjedoči. Da, krenulo je sve od jednog prekrasnog buketa koji sam dobila na kraju školske godine od učenice u razredu kojem sam razrednica, bio je to pretopao ljetni dan na kraju lipnja, stajali smo nekolicina mojih učenika i ja ispred priručne referade kao akteri Axelrodeova špitala i odjednom se stvorila gužvica ispred vrata kao kad se nervozni putnici guraju do aparata za potvrđivanje vozne karte u tramvaju. Gužvu je stvorio čovjek kojeg sam odmah prepoznala, iako nemam baš neki poseban afinitet da uočavam ljude oko sebe i to mi mnogi koji me ne poznaju uzimaju za zlo. Nisam dosad uspjela shvatiti zašto, ovako neuka za prepoznavanje, ipak kroz život uočim oko sebe ono što mi je zaista bitno. Znam da sam Mirka Ilića kao posjetitelj upoznala gledajući njegove plakate na izložbi u salonu Izidor Kršnjavi na ondašnjem Trgu maršala Tita, bila sam oduševljena i nekim svojim kolegama koji su dio umjetničkih voda neobzirno sam i ushićeno došla, unijela se u lice i bez ikakvoga promišljanja da ću ih uvrijediti izjavila: "Otkad odlazim u naš salon, nikad me se ništa nije tako dojmilo kao ovi Ilićevi plakati. Dakle, čovjek je zaista genijalac." Tek sam usputno dometnula kako znam da nisam ja čovjek od struke i možda ne mogu argumentima dokazati svoj stav, ali ono moje unutarnje biće kojem neprikosnoveno vjerujem tvrdi - da, to je to!

Kolege iz struke su me malo podučili i rekli kako je on bivši đak naše škole, kako je talentiran, ali je i imao sreće probiti se tamo preko bare. Znate, ne bih opet htjela biti neumjesna, ali moj boravak u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna je popriličnom razotkrio idealizirane slike koje mi obični smrtnici imamo o tim toplim, često nesretnim dušama koje patnju ovozemaljskoga pokušavaju medijem umjetnosti preraditi vizijama svog svijeta. Njihov jak ego često ne dozvoljava da pohvale konkurenciju i odaju im počast, uvijek se krije neka potajna žudnja da je u biti njima mjesto tamo gdje ih je pomeo bolji i uspješniji kolega. Kada struci spomenete Mirka Ilića, rijetko tko će osporiti njegovo mjesto u svijetu dizajna arta, a ja sam se, otkrivajući njegov lik i djelo, odmah samoanalizirala kako bih doznala što me to oduševljava. Ostavlja me bez daha, uvijek i bez greške, kada iz nečijeg rada vidim precizno baratanje mnogobrojnim slojevima života koji i jesu temeljni smisao zašto ovaj planet tako dugo nastanjujemo. Prvi sloj je uvijek provokacija,  iritacija rigidnog gledišta, nakon toga je poigravanje estetskim,  nakon toga političkim, sociološkim, humanoidnim. Preplitanje tih slojeva istančano je povezano u cjelinu, intermedijalnost ne docira,  poigrava se međukulturnim i drugim dodirima, spaja u Baudelaireovoj maniri nespojivo i tumači realnost modernim očima suvremenog znatiželjnika koji je unutar svijeta svjestan onih paralelnih. Njegov eksperiment ima prepoznatljivu pronicljivost, svjedoči o cjelovitost svih vremena i prostora, oživljava ih i reinterpretira u proustovskoj gesti te dokazuje kako je vrijeme-prostor relativno, jedino materijalno opipljivo su papiri na kojima se nalaze umjetnikova tumačenja događanja odigrana u nekom malenom odsjeku vrijeme-prostora.

I opet se vraćam na buket koji sam držala u ruci i koji sam izazvana provokacijom dala umjetniku kojem se divim, željela sam mu pokloniti darak kao zahvalnost svemu onome što je on svojim stvaralaštvom bezrezervno dao, a da toga nije bio ni svjestan. Skromno mi se zahvalio što sam se bila spremna odreći onoga što mi temeljno pripada, čak nije bio ni svjestan koliko ja o njemu znam, ali je potvrdio, poneznamkojiput, da su veliki najčešće u srži maleni, a Šimić je to i zapisao kao uputu svima nama da idemo upravo takvi ispod zvijezda. Eto, taj slučajan susret pokazuje i dokazuje da metafizički sraz dvoje nije slučajan, potvrda tih nezaboravnih trenutaka u kojima razotkriješ svijet jednog umjetnika materijalno se ostvaruje u obliku komunikacije, fotografije i svjedoka koji će potvrditi kako se jedan obični konzument umjetnosti nakon užitka u djelu može osladiti i užitkom u stvarno opipljivom,kratkom i nepredvidivom trenutku s umjetnikom.

foto: Roman Horvat / Eventers

preskoči na navigaciju